Postoje fotografi koji dokumentiraju vjenčanja i postoje fotografi koji ih dožive. Oni koji ne snimaju samo događaj, nego emociju; ne traže kadar, nego trenutak. Upravo u tu drugu kategoriju ulazi naša sugovornica, čiji se rad prepoznaje po iskrenosti, toplini i sposobnosti da u jednoj fotografiji zabilježi ono što mladenci često primijete tek kasnije – suze u kutu oka, stisnutu ruku, sitnu nervozu, pogled koji govori “ti si moj dom”.
Ljubav prema fotografiji nosi od djetinjstva, a vjenčanja su, kaže, mjesto gdje se najintenzivnije susreću sve emocije koje jedno ljudsko srce može osjetiti u jednom danu. Od prvog uzdaha u pripremama, do zadnjeg osmjeha na plesnom podiju, ona promatra, sluša, čeka i hvata ono što je stvarno i zato parovi često govore kako je bila više poput tihe podrške nego samo fotografkinje.
U ovom intervjuu otkriva kako izgleda njezin proces, što ju pokreće, zašto i nakon tolikih vjenčanja i dalje osjeća tremu te koje trenutke nikada, baš nikada, ne propušta zabilježiti.
Kako si otkrila da je fotografija tvoj poziv, i zašto baš vjenčanja?
Ljubav za fotografijom rodila se još u osnovnoj školi. Godinama se sve više i više razvijala i na kraju prerasla u neizostavan dio moje svakodnevnice. Fotografiranje emocija mi je središnja točka svakog slikanja. Volim fotografirati vjenčanja jer su ispunjena istinskim, nefiltriranim emocijama – onakvim trenucima kakve ne vidite svaki dan. Vjenčanja spajaju radost, nervozu, smijeh, suze i međusobnu povezanost ljudi, sve na jednom mjestu. Postoji nešto nevjerojatno značajno u hvatanju načina na koji se dvoje ljudi gledaju, ponosa u očima roditelja ili spontanih reakcija koje se događaju kada nitko ne misli da ih se promatra.
“Vjenčanja su ispunjena istinskim, nefiltriranim emocijama — onakvim trenucima kakve ne vidite svaki dan.”
Sjećaš li se svog prvog vjenčanja – kako je izgledalo i jesi li imala tremu?
Naravno, trema je prisutna prije svakog slikanja i dan danas. Od najmanjeg vjenčanja pa do onog većeg, trema i stres su uvijek tu. Ipak je to jedan od najznačajnijih dana u životu mladenaca i svaki fotograf daje sve od sebe da zabilježi svaki bitan trenutak toga dana.
Što ti je najvažnije kada dokumentiraš jedan tako poseban dan?
Najvažniji je odmor! Bitno je dobro se naspavati, ostati hidratiziran i fokusiran. Cijeli proces slikanja vjenčanja od spremanja do ceremonije i na kraju do party-ja je stvarno dugačak i tu glavnu ulogu igra organizacija. Bitno je ostati vrlo koncentriran na redoslijed događaja a i na sve ono što se popratno događa oko Vas. Uvijek sa sobom nosim šalabahter s trenutcima za koje su mi mladenci izrazili želju da se dokumentiraju, u cijeloj žurbi mladenci ne mogu misliti na sve – zato sam tu ja da ih podsjetim!
Kako izgleda tvoj proces – od upoznavanja s parom do isporuke finalnih fotografija?
Prije svega volim saslušati mladence koje su njihove želje i kakvo su vjenčanje zamislili. Sve bitne informacije uvijek zapisujem, od lokacije i vremena ceremonije pa sve do članova obitelji ne bi li izostavili nešto na sam dan vjenčanja. Na fotografiranje dolazim uvijek ranije kako bi imali prostora za upoznavanje (ukoliko se prethodno nismo upoznali) i koju šalu, na što sam primijetila da mladenci vrlo dobro reagiraju i brže se opuste. Tokom dana ih pratim u stopu, osim kumova mislim da fotografi taj dan najviše vremena provedu s mladencima i zato je bitna ta kemija i povezanost s parom. Dan nakon vjenčanja uvijek volim prelistati sve fotografije i odabrati nekoliko najboljih koje obradim i odmah šaljem mladencima, dok ostatak šaljem prvom prilikom.
Koji trenutak na vjenčanju nikada ne propuštaš snimiti?
Bitno je ispitati mladence imaju li određene sentimentalne detalje koji su njima bitni da se zabilježe poput mladenkine narukvice koju joj je poklonio tata prije smrti ili kravatu koju je mladoženji poklonio brat. Osim sentimentalnih detalja uvijek fotografiram vjenčanicu, smijeh s kumovima i roditeljima, govor kuma i druge klasične trenutke na vjenčanju. Ali ipak mi je najdraže uvijek fotografirati prvi poljubac, koji gotovo uvijek završi sa slatkim osmjehom, i izlazak iz crkve koji je zapravo prepun emocija vidljivih na licu roditelja i uzvanika.
Imaš li savjet za parove koji nisu prirodni pred kamerom?
Igrajte se! U tome je tajna dobre fotografije. Vaša povezanost je dovoljna da ugrije svaku fotografiju. Šale i pošalice koje inače svakodnevno koristite će smanjiti dozu treme i izmamiti osmijeh na lice a to je ono što tražimo – spontani osmjesi i pokreti!
Što razlikuje dobru vjenčanu fotografiju od izvrsne?
Već sam rekla ali ponoviti ću još sto puta- emocija, emocija i emocija!! Dobra fotografija je tehnički korektna — oštra, lijepo osvijetljena, pravilno kadrirana. Izvrsna fotografija hvata osjećaj. Ona prikazuje ono što se ne može isprogramirati: pogled pun treme, suzu u oku roditelja, neočekivani smijeh koji grije cijelu fotografiju. To je ono što se pamti.
“Dobra fotografija je tehnički korektna. Izvrsna hvata osjećaj — ono što se ne može isprogramirati.”
Kako vidiš budućnost vjenčane fotografije – mijenjaju li se trendovi i očekivanja parova?
Budućnost vjenčane fotografije se definitivno brzo razvija! Rekla bih da je danas prisutna mješavina dva trenda – editorial i dokumentarni stil. Parovi gotovo uvijek žele oboje: nekoliko dramatičnih, elegantnih portreta ali i iskrene, neplanirane trenutke koji odražavaju pravu energiju svog važnog dana. Također primjećujem sve veću popularnost mikro vjenčanja. Mnogi parovi odlučuju se usredotočiti na ono što im je zaista važno – povezanost i prisutnost ljudi koji su im najbliži. Umjesto velikog, savršeno orkestriranog događaja, žele dan koji budi osjećaj privatnosti, iskrenosti i dan koji će svakako biti emocionalno bogat. Fotograf na ovakvim vjenčanjima postaje gotovo dio unutarnjeg kruga, tiho promatrajući i dokumentirajući trenutke koji se čine nefiltriranima.
I za kraj – što bi voljela da tvoje fotografije poruče onima koji ih gledaju godinama kasnije?
Nadam se da će moje fotografije postati više od uspomena – nadam se da će postati osjećaj. Svaki puta kada ih netko pogleda godinama kasnije, želim da se vrate svi osjećaji koji su tada bili prisutni: drhtavo uzbuđenje prije stavljanja prstenja, gromoglasni smijeh koji je ispunio salu, tihi trenuci između mladenaca, sreća vidljiva u suzama radosnicama. Želim da mladenci pomisle „Ovo je bilo stvarno“, ne savršeno i isplanirano nego stvarno – s emocijama koje se ne mogu odglumiti. U konačnici, želim da moje fotografije prikažu taj pravi osjećaj ljubavi a ne samo kako je ona izgledala.
Želim da mladenci pomisle: ‘Ovo je bilo stvarno.’ Ne savršeno, nego stvarno — s emocijama koje se ne mogu odglumiti.”